Od bukola do velih sopela

  Mića sopelaBukol, flaška, bućak, barilica, barila, klondra, karatelić, karatel, vašel, bačva, tina, brenta, uharica, čabor, njatve, kasela, starić… To su bili neki od drvenih proizvoda koje se nekad moglo naručiti u Zlatelovoj marangoniji ( stolariji ), a bez kojih se nije moglo u svakodnevnom životu na selu.

Osim starijih ljudi sa sela, rijetki će vizualno i na osnovu naziva prepoznati danas baš sve navedene proizvode. Korištenjem alternativnih predmeta u svakodnevnoj upotrebi, te učenjem književnog jezika, nestaju i stari nazivi od kojih se neki još mogu pronaći samo u rijetkim rječnicima čakavskog dijalekta.

Zlatelova marangonija je ipak bila poznatija po proizvodima čvrsto vezanim uz biće i dušu Istrijana. Mišnjice, mih, volarice i vele sopele su narodna glazbala koja su od Velih Zlateli odlazila širom Istre da uz pomoć sopaca prenose njihovom uhu ugodne zvukove. Naročito vele sopele, odnosno mića i vela sopela, glazbala po kojima su graditelji u obitelji Zlatela bili najpoznatiji.

Po riječima pokojnog kršanskog župnika, don Anđelka Grubišića, nadimak Zlatela za obitelj Fonović je prvi put upisan u knjigu ” Stanje obitelji ” još u doba Napoleonove vladavine Istrom, kada se ta knjiga i počela voditi.

Ime posljednjeg graditelja iz te obitelji, Ivana Fonovića Zlatele, nosi naše kulturno umjetničko društvo. Rođen je 1868. godinVolaricee kod Velih Zlateli u selu Lazarići, župa Kršan, gdje je i umro 1947. godine. Nazivali su ga Zlatela, Ive Zlatela, Ive Zlatelov ili od mlađih osoba, barba Ive Zlatelov.

Umijeće graditeljstva narodnih glazbala je naslijedio od svog oca, takođe Ivana. Kažu da je i njegov djed Toma gradio narodna glazbala. Najbolji je ipak bio u izradi velih sopela. Najprije je sopele tokario na priručnom ” tornaduru “, ( tokarskom stroju ), kojeg se koristilo i za ostale stolarske poslove, a  kojeg je koristio i njegov otac. Tako je prilikom tokarenja morao imati i pomoćnika koji je rukom uz pomoć kotača okretao glavno vreteno. Jednog dana je upregnuo volove i ” vozom ” ( kolskom zapregom ) se uputio na duži put. Nakon nekoliko dana se vratio vozeći za ono vrijeme moderan ” tornadur “, Ne zna se gdje je istog nabavio. Isti se pogonio pedaliranjem jednom nogom pa se uz Vela sopelapomoć ekscentra, zamašnjaka i remena dobijalo kružno kretanje glavnog vretena uz pogodan broj okretaja za tokarenje. Više mu nije trebao pomoćnik. Sam je pedalirao i dlijetima, modernijom tehnikom obrađivao još ljepše i kvalitetnije sopele. Tokom života je izradio mnoštvo sopela, od kojih se većina čuva kod naših iseljenika u svijetu, a najviše u Americi. Dimenzije njegovih sopela su različite, iz čega se dade zaključiti da je dužinu i promjer glazbala prilagođavao optimalno otpiljenom drvu pogodnom za izradu. Eventualno nedostatke u zvuku prouzročene neadekvatnom dimenzijom, je kompenzirao razmakom rupa za prebiranje ili dimenzijom uzdužne unutarnje rupe. U tome je bio pravi majstor jer su sve njegove sopele bile besprijekorno ugođene i s prepoznatljivom bojom zvuka. Stoga ga profesor Slavko Zlatić  i nazvao ” Istarski Stradivari “. Ne računajući razlike u obliku i dimenzijama, od ostalih se graditelja razlikuje Zlatelina vela sopela koja ima jedan središnji dodatni dio koji se naziva jabučica ili bačvica, te samo pet rupa za prebiranje, što je dovoljno da se postigne karakterističan, netemperirani istarski šest tonski glazbeni niz. Omiljena drva iz kojeg je izrađivao sopele, Zlateli su bili busul ( šimšir ) i šestilj ( makljen ). Iz tih je drva obavezno izrađivao kanele ( prebiralice ), radi dobivanja karakterističnog zvuka, dok je grljak ( krilo ) pravio od istih drva, ili u nedostatku istih, od ostalog kompaktnog drva otpornog na lom.

Osim kao graditelj glazbala, Zlatela je bio poznat i kao vrsni sopac. Naročito na veloj sopeli , koja je tada imala dominantniju ulogu u svirci nego što ima danas. Sa svojim kumpanjem i kunjadom Ivanom Lazarićem Šimicom je redovno svirao na feštama i lokalnim samnjima, a vodili su svaću na preko dvjesto pirova širom labinšćine.

Povodom šezdeset godišnjice ustoličenja, je caru Franju Josipu u Beču, 12. 06 1908. godine, upriličen mimohod svih etničkih skupina tadašnje Austrijske monarhije, u kojem je sudjelovalo 12.000 osoba u narodnim nošnjama svog zavičaja. Mimohod je pratilo preko 500.000 gledaoca. U mimohodu se nalazila i manja skupina od 27 osoba u svatovskoj povorci, predvođena kršanskim župnikom AntonMihom Zidarićem, a sastavljena s područja Kršana, Čepića, Šumbera, Svete Nedelje i župe Labin. Postoji usmena predaja u narodu kako su Ive Fonović Zlatela i Grga Kos Nosković iz Šumbera, o čemu piše i pokojni Renato Pernić, doista bili na dvoru cara Franje Josipa sa sopelama, pa se to može povezati s gore navedenim događajem.

Ivan Fonović Zlatela se dvaput ženio. S prvom ženom je imao petero djece od kojih su troje rano umrli, dok je s drugom ženom imao desetoro djece. Tako je odgojio dvanaestero djece od čega tri muške osobe. Gradnju glazbala nitko iz obitelji nije nastavio, a poznati ” toŠurlernadur ” je šezdesetih godina prošlog stoljeća, jedne ciče zime završio na ognjištu, a u srušenoj marangoniji su od njega ostali samo okovi.

Stari kantadori i sopci su znali reći da su Zlateli i Šimoni bili predvodnici narodne svirke na labinštini i Istri u ono doba, ali gledajući prodiranje nove vrste glazbe i plesova sa zapada, koji su se počeli pojavljivati u doba zajedničke države Austrije, treba spomenuti da su Zlateli bili pioniri i u sviranju na novoj vrsti glazbala, kojeg se doduše tu nije moglo graditi, ali ga se moglo nabaviti.

Novoj vrsti glazbala i glazbe je bilo teško odoljeti, pa je pokojni Romildo Fonović iz loze Zlatela oko 1925. godine nabavio, prvi na kršanšćini  ” njeno veličanstvo ” , harmoniku trieštinu, i više ništa nije bilo kao prije. Naročito nakon što je ubrzo drugu nabavio i pokojni Ermenegildo Fable Juraš (Jeroš).

Tako je već tih godina na plesu kod Jeroša u Lazarićima, potisnuta upotreba miha, pa se  plesalo isključivo uz trieštinu. I tradicionalni ples balon i ostale  ” uvozne ” plesove. Isto tako se trieština počela koristiti u svatovima, feštama, samnjima.

Loza Zlatela se može dičiti i po sopcu klavirske harmonike, Erminiju Fonoviću , također iz Lazarića, koji je od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća svirao i zabavljao svatove na preko 300 pirova, te širio veselje oko sebe gdje god se pojavio na feštama, samnjima, veselicama.

                                                                                        Valter Primožić